Demokratija. Šta je to? Nisam živeli ni u jednoj zemlji koja se, bar deklariše kao demkratska, naravno izuzimajući Srbiju, za koju nisam baš sigrna da je to. I šta to uopšte znači? Sloboda govora, mišljenja, delanja, sloboda izbora svog životnog partnera, sloboda izbora religije, životne filozofije, stila i načina života i oblačenja. Ja jednostavno ne verujem mnogo u sve te slobode koje nam obećavaju, u stavri mislim da, bar ovde, nje ima sasvim malo, i to falš, kobajagi (lično sumnjam da je bilo gde ima dovoljno). Teško da ovde možete da nadjete mesto gde možete slobodno da kažete šta mslite ili da date svoj komentar nekog događa, to je nemoguće čak i na raznoraznim forumima, blogovima. Sve zavisi da li se dopadate moderatoru, vlasniku ili uredniku portala, ili ste možda bliski sa nekim proverenim blogerom ili forumašem. Sve ide na burazeru ili možda po nalogu. Probala sam i kad god nisam bila “na liniji”, nisam imala nikakvu priliku. Pri tome ne koristim ružne izraze, ne psujem, izrazi mi nisu puni mržnje I netoleranicije. A mnogo toga može se naći na pojedinim sajtovima, čak i sa direktnim uvredama, prozivkama, pozivima na mržnju (najstrašnije je što su oni potpuno zaštićeni, slobodni su da pišu, da seju razne grozote na sve strane-nema odgovornosti, čak ni opomene). Pokušala sam i tamo gde sam mislila da imam istomišljenike, ustvari gde sam verovala da ih imam. I opet ništa. Čak ni ono “izvinite, ne odgovara našoj koncepciji, vaš stil nam je neprihvatljiv, morala bi da se izvrši korekcija, nepismeno je napisano”. Ništa, potpuno ignorisanje. Do sada sam sve što sam htela da kažem, govorila samo najbližima, a neki od njih više nisu sa mnom, zauvek. I zato sam odlučila da tekst objavim na ovaj način. I možda neće biti jedini, možda ću poželeti još neki put da izrazim svoje mišljenje, stav, pa maker bio i pogrešan, ako mi ne zabrane, ako mi nekako ne onemoguće da objavljujem ono što želim. A slušaću i one koji budu hteli da mi kažu da sam pogrešila. Naravno dobronamerno, prijateljski. Za mene, to je tolerancija.
Provera demokratije, još jednom, bar one delimične.
I da dodam, inspiracija mi je bio Edmund Burke “Jedina potrebna stvar za trijumf zla je da dobri ljudi ne čine ništa”. Ja bar pokušavam da budem dobra, koliko to mogu.
ŽRTVE ILI DOBROVOLJCI
Ne želim nikoga da branim ni da napadam, samo želim da podsetim na neke činjenice. Nisam zadužena ni ovlašćena za javnu reč, nemam nikakvih ingerencija da pišem kritike ili osvrte na bilo koja dešavanja. Samo sam običan građanin Srbije, koji sebi ne dozvoljava neke stvari da zaboravi. Pokušavam svoj mozak da zaposlim što je više moguće, a sve u cilju da razumem, često ono što nije razumljivo i da shvatim ono što je mimo svake logike. Podstaknuta dizanjem tolike prašine oko nečega što već dve decenije egzistira u ovom društvu, nesmetano i neometano, biću slobodna da kažem, podržano od gotovo svih struktura vlasti i nažalost većine institucija, pa i samih mojih sunarodnika, usuđujem se da podsetim na neke činjenice.
Devedesetih godina prošlog veka, dve TV stanice su se utrkivale koja će više I žešće da napada ceo zapadni svet (ne samo sisteme), gosteći raznorazne ličnosti iz javnog života, kao I one koji su tek tada to postali. Poznati voditelj, sa olovkom u ruci koju je neprekidno vrteo I njegova plava “nadarena” koleginica, svakodnevno su propagirali razne vidove fašizma I nacizma, sa takvom strašću i ubedljivošću, da sam sigurna da bi im i sam Gebels pozavideo. Imali smo priliku da u tim gostovanjima gledamo i slušamo (što je daleko strašnije), ljude, proklamovane ili stvarne intelektualce, javne radnike I poznate ličnosti čiji je ekstremni nacionalizam svakog iole dobronamernog i svesnog čoveka mogla samo da šokira i duboko zabrine.
Navedeni novinar je promenom režima, verovatno promenio I radno mesto, mada sam čula i mesto boravka (bar izvesno vreme), a njegova koleginica, doduše sa nešto manje strasti i mnogo više prikrivanja nastavila da radi svoj posao, doduše na drugoj televiziji. Iako je ta razarajuća propaganda trajala nekoliko godina, NIKO, baš niko nije našao za shodno, bar da prozove te ljude, da ih pita po čijem nalogu, na osnovu čijeg scenarija su to radili. A možda su i sami bili inovativni kreatori tog užasa, sa blagonaklonošću urednika, direktora, ili koga već.
Ni to još nismo zaboravili, a onda se pojavila literatura, u nezamislivo velikom broju, koja se prodavala svuda i svakome, sa istim takvim sadržajem, bilo da je falsifikat od ranije koji je produkt izopačenih umova, ili dela novopečenih čuvara srpskog nacionlnog bića.
Jevrejska zajednica je pokušavala da reaguje, da spreči, demantuje, sve bezuspešno. Pisci, izdavači, distributeri, odgovorni, institucije, SVI su ćutali, čak i ne pokušavajući takav stav da bar ublaže. A i nije bilo zgodno jer formiranje klero-nacitičkih organizacija i grupa je tek počelo, pa im je bila potrebna literatura za njihovo “stručno” usavršavanje. Tada smo imali priliku (lično sam videla) predstavnicu parlamentarne stranke koja je i narodni poslanik, veoma rado viđena ličnost na raznim televizijama, po raznim pitanjima, kako, zajedno sa jednom od pomenutih organizacija, na sred Knez Mihailove ulice diže ruku u nacističkom pozdravu. I ne da niko nije na to reagovao, nego je dotična poslanica postala još glasnija, još više eksponirana I često prisutna, ne samo na TV ekranima.
A sada, posle dve decenije takvog monstruoznog performansa raznih ili bolje raznoraznih, kaznićemo Maju Nikolić I Miloša Bojanića, koj su rekli samo ono što su slušali na razne načine toliko puta i verovatno, čije vrednosti dele. Imaju oni pravo da misle šta hoće, imaju pravo i da se ne sećaju ili ne poznaju mnoge istorijske činjenice, imaju pravo i da veruju da je 17 zemalja koje su nas bombardovale sve sami nesposobnjakovići i nikogovići koji su tu samo da slušaju šta im najveća sila kaže. Ne moraju oni da znaju da su te iste zemlje imale svoju volju I mišljenje da se suprotstave toj sili onda kadu si mislili da tako treba da urade, odnosno kada su im to interesi nalagali. Imaju oni pravo i da misli da u SAD, o svemu i svačemu SAMO I JEDINO odlučuju Jevreji, da ostale nacije predstavljaju samo dobrodošli paravan za njihove odluke. Imaju oni pravo sve to, kao što i ja imam pravo da ne volim njihovu muziku, da ne odobravam njihovo ponašanje, da mi se ne dopada njihov izgled ili govor, ali ni oni, ni ja, zbog toga ne treba I ne možemo da odgovaramo.
Ako je neko kriv, a zna se ko ih je na taj način edukovao svih ovih godina, neka neko od njih odgovara. Koliko puta je Aleksandar Nećak, predsenik SJOS pokušavao, ukazivao, borio se protiv tih nakaradnih (najblaže rečeno) ideja bez ikakvog rezultata. Čovek koji zaslužuje svaki respect, svaki prigodni trenutak i priliku je koristio da ukaže na to. Nažalost, to liči na govor nemih I gluvih. Nažalost, takvih je malo, po svemu sudeći biće ih još manje I biće sve tiši. Jer, dobili smo gotovo sigurno, još dva antisemita, a malo li ih je!
Naravno, svoje ružno lice smo imali prilike da pokažemo i kada su u pitanju Romi ili neka druga, nama neodgovarajuća nacionalnost, verska ili seksualna pripadnost. Ako tolerancije nema, razloga za nepritaljestvo bar ima.
I jedino što se pitam, da li su Nikolićeva i Bojanić žrtve nekoga i nečega ili su dobro nagrađeni dobrovoljci (uz izvinjenje pomenutima ako su samo zloupotrebljeni).
Нема коментара:
Постави коментар